Klub trudnica i mladih mama

Klub trudnica i mladih mama


 
PrijemPortalGalerijaLista članovaKalendarČesto Postavljana PitanjaTražiKorisničke grupeRegistruj sePristupitekst


Delite | 
 

 Uticaj televizije

Ići dole 
AutorPoruka
IvanaM



Broj poruka : 265
Points : 23320
Reputation : 3
Datum upisa : 17.11.2012
Godina : 33

PočaljiNaslov: Uticaj televizije   Uto Okt 14, 2014 6:50 pm




Piše: Elison Hart

O sebi znam dvije stvari: rodila sam se lijena i uglavnom sam mrzovoljna.

Naravno, mogu biti i poletna i vesela, ali sa mukom. Kao noćobdija, obično sam umorna i napor da prevaziđem svoju lijenu mrzovoljnost zahtijeva mnogo snage. Tako da ga obično ni ne ulažem ujutru kad se tek probudim. Što baš i nije dobro po moju djecu (vjerovatno ni po mog muža).

Moja djeca se bude srećna! i uzbuđena! i puna snage! i sva u stilu uzvičnika! Ja se budim na jedvite jade. Često, to nije ni pravo buđenje, već prelazak iz stanja bijesne budnosti u krevetu u stanje bijesne budnosti van kreveta. Dodajte ovome i činjenicu da je Luka ranoranilac, i eto vam recepta za jutanje gledanje televizije.
Tokom godina, svaki put kada bi moja djeca dan započela gledanjem TV-a, osjećala sam se krivom. Uglavnom sam im puštala obrazovni program kako bi me savjest manje pekla. “Dobro je da malo gledaju poučne emisije prije škole, mnogo toga će naučiti. Mmmm, kafa.” Ali, “malo” je zapravo bilo “mnogo” a obrazovni program je polako postao nešto drugo.

Našli smo se na klizavom terenu programa za djecu i uskoro su moji klinci gledali grozne emisije i shodno tome, počeli da se grozno i ponašaju. Koliko god to željela da poreknem, istina je bila da su svakodevno satima gledali televiziju. U školu ne krećemo prije 8:20, a Luka se budi u 6 ujutru, pa možete i sami da izračunate koliko sati se tu nakupi.

Ne treba vam stručnjak za roditeljstvo da uvidite podudarnost između dječijeg ponašanja i njihovih navika što se gledanja televizije tiče. Promjena je prilično brza. Srećna djeca sjede ispred TV-a, mrzovoljna djeca ne. Nešto je moralo da se promijeni. Ali, ako im ukinem jutarnje gledanje televizije, šta će biti sa mojim ritualom? Da li to želim? Dok bi se oni priključivali na njihov ekran, ja bih na svoj. Poslije bavljenja doručcima i ručkovima, srkala bih kafu pregledajući Fejsbuk. Tehnologija je gospodarila našim jutrima. Svaka promjena teško bi pala svima nama.

I onda, odjednom, bilo mi je dosta. Bio je to tipičan vikend, napolju je bilo lijepo vreme. Odlučila sam da neće biti gledanja televizije. Sali se zapanjila, ali se onda brzo zaigrala sa svojim igračkama.
I Luka se ukopao, a onda se suprostavio, pa se žalio, pa je plakao, pa se protivio, pa je kukao, pa je pokušao da pokvari Salinu igru, onda se opirao, pa je gunđao, pa je plakao… To je trajalo pet sati. Jer, ne samo da sam rekla da nema gledanja televizije ili nekog drugog elektronskog uređaja, već sam tražila da sam sebi osmisli zabavu. Ne, tata neće sa njim igrati fudbal niti ću ja igrati društvene igre. Mama i tata su zauzeti.

Pet sati. Mom sedmoipogodišnjaku trebalo je pet sati da smisli kako da se igra bez pomoći tehnologije ili nepodijeljene pažnje odrasle osobe. Pet sati je pokušavao da nam zagorča život. Muž i ja nekako smo izdržali, bez nade da će se ikada završiti.

Poklanjali smo mu što je manje pažnje moguće, znajući da je i negativna pažnja za njega dovoljno dobra.

Nakon tih užasnih pet sati desilo se nešto nevjerovatno. Luka je primijetio svoje dugo ignorisane Lego kocke. Oboje su se satima igrali sa njima, prekidajući igru jedino zbog užina, svađa i obroka. Dan smo završili sa dvoje srećne djece.
Te večeri rekla sam djeci da ujutru nema gledanja televizije. Sakrili smo daljinske, kompjuterskog miša i Ajped, da neki ranoranilac ne bi došao u iskušenje. Djeca su začuđujuće mirno prihvatila da tehnologija više neće vladati našim jutrima. Nisu je ponovo tražila. Igrala su se. Naravno, ni ja nisam mogla da sjednem za svoj računar pa sam se posvetila kućnim poslovima koji su obično čekali da djeca odu u školu.

Da li ovako izgleda biti jedna od onih finih porodica?

Dobro, to je jedan dan, sigurno će postati teže. Te večeri opet smo im rekli da ujutru nema TV-a. Opet smo sve posakrivali. Opet se nisu bunili. Ovaj put smo odigrali nekoliko krugova Uno karata. Djeca su bila OČARANA. Toliko da sam se osjećala kao najgora mama na svijetu.

Vidi kako su mi srećna djeca samo zato što su dobila mrvicu pažnje ujutru. Gospode, kako sam bila užasna svih ovih godina!

Sada su već prošle dvije nedjelje bez jutarnjeg gledanja TV-a. To znači i bez kompjutera za mene, pa moram da izvučem iz sebe puno predusretljivosti prije nego što završim svoju jutarnju kafu. Ne mogu vam opisati koliko nas je ovo promijenilo. Započinjanje dana uz malo više truda, svima nam je dan učinilo boljim. Odlazak u školu sada zahtijeva mnogo manje podsjećanja, požurivanja i gunđanja s moje strane, a i oni se mnogo manje žale. Ni popodne ne traže mnogo da gledaju televiziju.

Da li će se stvari promijeniti kad zahladni? Možda. Nadam se da ćemo se naći negdje na sredini. Stvari su nam za neko vrijeme stvarno bile izmakle kontroli.

Da li bih u ovome uspjela prije godinu dana? Možda, možda ne. Ne vidim svrhu u gledanju unazad. Bilo je godina kada je bilo najvažnije opstati. Srećna sam što mogu da izjavim da smo uspjeli da ih preživimo.
Onima koji ovo čitaju i misle “Nikada ovo ne bismo mogli. Bez jutarnjeg gledanja TV-a izgubili bismo razum!” imam nešto da poručim: Jeste, i ja nikad bez toga nisam mogla. A onda sam jednog dana – mogla.

 
Nazad na vrh Ići dole
Pogledaj profil korisnika
 
Uticaj televizije
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Klub trudnica i mladih mama :: Porodica :: Porodica :: Zanimljivosti iz sveta roditeljstva-
Skoči na: