Ko teže podnosi adaptaciju u vrtiću: dijete ili roditelji?

Ko teže podnosi adaptaciju u vrtiću: dijete ili roditelji?
Iz ugla vaspitačice
U procesu uspješnog prilagođavanja djeteta na kolektiv, ključnu ulogu igra stepen fleksibinosti i volje roditelja za ovaj korak. Dosadašnje iskustvo u radu sa djecom pokazalo je da su lekcije iz udžbenika na temu adaptacije veoma korisne, ali...
...da se u njima zanemeruje nešto što smo mi, vaspitači, kao aktivni učesnici u tom procesu uočili, a to je da je uvijek lakša adaptacija djeteta, nego roditelja. Naša preporuka je da se proces privikavanja djeteta i roditelja uvodi postepeno.
Dan kada treba da se odvoje od svog mališana i da ga puste u život, veoma je važan za roditelje. Djeca ga se kasnije skoro i ne sjećaju, naročito ona djeca koja su u najranijem uzrastu stupila u kolektiv. S druge strane, za roditelje je to dan pred koji počinju preispitivanja i odugovlačenja (“Moramo li, hajde da ga pustimo do proljeća.....ili, dok mu prođe rođendan“), sve vrijeme pokušavajući da nađu rješenje za situaciju MORAM DA SE VRATIM NA POSAO, ŽELIM TO, ALI KAKO ĆEMO DA BRINEMO O DJETETU?!
Suštinski, u procesu uspješne adaptacije djeteta na kolektiv, ključnu ulogu igra stepen fleksibinosti i volje roditelja za ovaj korak. Ukoliko se roditelj koleba, ima “plan B“ u vidu bake, deke, dadilje, ukoliko su kod roditelja izraženi strah, nepovjerenje i panika, dijete će to primijetiti i to će se loše odraziti na uspješnost prilagođavanja i socijalizacije.
Dosadašnje iskustvo u radu sa djecom pokazalo je da su lekcije iz udžbenika na temu adaptacije veoma korisne, ali da se u njima zanemeruje nešto što smo mi vaspitači, kao aktivni učesnici u tom procesu uočili, a to je da je uvijek lakša adaptacija djeteta nego roditelja.
Prvi i ključni korak je da sami sa sobom donesete odluku da je vrijeme za obdanište. Tom prilikom, stavite na papir sve ono pozitivno što će taj preokret donijeti vama i vašoj porodici (olakšana materijalna situacija, zadovoljstvo napredovanjem u karijeri) i sa druge strane negativno (eventualna loša reakcija djeteta na kolektiv) i vidjećete da li je pravi trenutak za odvajanje.
Najčešća pitanja roditelja u toku adaptacije:

• Koliko dugo traje prilagođavanje?
  
• Kako će ono bez mene?
  
• Šta smijemo da ponesemo od kuće?
  
• Može li dijete da dovodi/odvodi neko drugi?
  
• Možemo li mi prisustvovati prilagođavanju?
  
• Šta vi radite ako oni plaču?
  
• Koliko vremena danas može da ostane?
  
• Da li smije da koristi svoju dudu, flašicu?
  
• Šta da radim ako dijete sutra ne želi da dođe, ako puno plače?
  
• Smijem li ja da virim odnekud?
  
• Kada će moći da ostaje cijeli dan?
  

[color][font]
Proces privikavanja na kolektiv je nešto što je vremenski nemoguće predvidjeti. Kod svakog djeteta je on individualan, pa tako i dužina adaptabilnog perioda varira od djeteta do djeteta. Ono što se pokazalo u praksi je da se djeca uglavnom priviknu na kolektiv poslije dvije nedjelje kontinuiranog dolaska.
Naša preporuka je da se proces privikavanja djeteta i roditelja uvodi postepeno. Ovo podrazumijeva da prvi dan, roditelj bude 10-ak minuta sa djetetom u novom kolektivu. To je dovoljno vremena da dijete “snimi” prostor i odu kući uz dogovor da će sjutra opet doći. Sljedećeg dana dete ostaje bez roditelja maksimalno 20 minuta i to tako što se pozdravi sa roditeljima, oni mu kažu da idu na kratko do prodavnice, da kupe nešto što dijete voli (npr. slatkiš) i odu bez obzira na reakciju djeteta (plač, dozivanje...). Veoma je važno da dođu nakon isteka dogovorenog vremena i donesu to što su obećali da će kupiti jer dijete tako stiče osećaj povjerenja i sigurnosti u roditelje da će se oni uvijek vratiti po njega. Nakon toga, svaki sljedeći dan se dužina boravka deteta produžava u zavisnosti od toga kako dijete reaguje. Naravno, ukoliko bi dijete burno reagovalo, roditelj bi bio pozvan da u najkraćem roku dođe.
Često roditelji pitaju da li mogu da budu prisutni dok se dijete adaptira. Naš odgovor je: “Što kraće, samo onoliko koliko je neophodno-pri dolasku i odlasku“. Ukoliko roditelj zajedno sa djetetom bude u grupi dok se ono adaptira, ono je sve vrijeme upućeno na njega (dodaje mu igračke, vuče ga za ruku od kutka do kutka u sobi), čime potpuno zanemaruje drugare koji su oko njega, a to je suprotno od onoga što adaptacijom pokušavamo da postignemo-socijalizacija djeteta unutar kolektiva. Takođe,  ako je roditelj duže ostao u prostoru gdje djeca borave, dijete će se navići da je on tu, vezaće ga za taj prostor i svaki naredni dan će patiti jer će očekivati da su mama i tata “baš tu gdje su već bili i igrali se sa mnom“. Ono što je takođe značajno, već dolazeća, adaptirana djeca bi u tom slučaju tražila i bila tužna što njihovi roditelji nisu zajedno sa njima.
Kako će proces prilagođavanja izgledati u mnogome zavisi i od uzrasta djeteta i od toga da li je već bilo u kolektivu. Mlađa djeca, po pravilu, burno reaguju, jako plaču prilikom odvajanja od roditelja, što je i očekivano, jer je to znak da dijete reaguje na pravi način na odvajanje i da dolazi iz porodice gdje vladaju dobri odnosi (naravno da dijete više voli da bude sa mamom i tatom kod kuće, nego u vrtiću). Takva burna reakcija je, po pravilu, kratkotrajna- dijete plače jedan minut, a onda, čim mu nešto ili neko skrene pažnju, prestaje i uključuje se u igru. Naravno, ono se s’ vremena na vrijeme sjeti, opet zaplače, ali je to sve kratkotrajno i može mu se skrenuti pažnja na nešto drugo. Važno je da se dijete navikne na prostor, na drugu djecu, na vaspitače, a kako vrijeme odmiče, ono će se postepeno uključivati u sve elemente režima dana.
 
Dipl. vaspitač Katarina Jovanović-Luković
Direktor u privatnom vrtiću  „Mala fabrika mašte“
Ringeraja.rs[/font][/color]