Trebaju li deca bajke?

Suvremena istraživanja bajki otkrila su nam da su bajke prije pričali odrasli za odrasle. Slušatelji su tada živjeli s istom spontanošću i žarom u svijetu slika, kao što danas čine djeca.
Bajke pripovijedaju o rađanju i smrti, ljubavi i patnji, o hrabrosti i beznađu,o svemu što se smatralo važnim u životu naroda i pojedinca.
One su se rodile davno prije knjiga i zapisivanja, tek mnogo kasnije pojavilo se sustavno skupljanje i bajke su tad postale dio književnosti. I to dio književnosti za djecu, a zatim i dio tržišta za djecu.
Bajke posjeduju, kao sva prava umjetnička djela, višeslojno bogatstvo i dubinu koje se danas iskorištava nemilosrdnom komercijalizacijom. Bajke su danas postale tržište, s njima se danas može puno zaraditi. Iskorištavanjem bajki u komercijalne svrhe degradira ih se u jeftinu robu, roditelji se danas s pravom pitaju – trebaju li djeca bajke?
Dijete još uvijek živi u tom vremenu prije čitanja i njihov doživljaj bajke je drugačiji od našeg. Dijete se ne čudi kada mu se pripovijeda ili čita bajka u koje mi odrasli (više) ne možemo proniknuti. Dok bajka počinje: “Bila jednom...jedna...” niti jedno dijete neće pitati: “A kada je to točno bilo?”, za njega se bajka događa ovdje, sada, uvijek...
Točnije pitanje bilo bi – kakve bajke djeca trebaju?
Jer bajke već generacijama očaravaju djecu, nudeći im priču koja ih ponese u svijet mašte. Bajke su djeci drage jer su jednostavne, polarizirane, pojednostavljuju priču do same srži. One nisu preslika stvarnosti, više su njena esencija, osobe su dobre ili zle, a dobro uvijek pobjeđuje. I tu se spotiču mnogi roditelji. Djeluje im da je bajka nešto što djecu uči onome čega nema, ne shvaćajući pritom da dijete upravo to i treba. Ono treba priču koja ima potpuno jednoznačne i jasne odnose, jednostavnost i jasnoću priče, nadu da će sve završiti dobro.
Bajke djetetu šalju važne poruke:

• dobro je zauzeti se za slabije
  
• ispravno je ne provlačiti se kroz život kao ljenčina
  
• netko malen može pobijediti snažne divove i zmajeve
  
• i taj maleni na kraju dobije kraljevstvo, princezu i dr.
  

Bajke su moralne priče, koje djetetu daju priliku da se identificira s onim dobrim i da razvije antipatiju prema onom zlu.
Danas djeca trebaju bajke, ali bajke koje nisu grubo komercijalizirane i izmijenjene gotovo do neprepoznatljivosti. Tek tako djeca mogu u njima prepoznati njihovu osnovnu poruku.
Roditelji se dalje pitaju – nisu li bajke okrutne? Što je s vješticom koja završi u peći ili s vukom kojemu se raspori trbuh?
Nelagoda roditelja čitača lako se prenese na malog slušača. Želja da se dijete zaštiti od surove stvarnosti bajke (npr. kad otac odluči ostaviti Ivicu i Maricu) prenosi se kroz glas, stav i emociju čitača na malog slušača navodeći ga da i ono samo osjeti strah i neugodu. No najveći dio bajki za djecu (najpoznatije su one braće Grimm) ne poznaju uljepšavanje situacija. Kraj njihovih junaka je uvijek razrješenje, dosljedno onom što je prethodno učinjeno. Kraj je uvijek ispravna posljedica djela glavnih junaka. Vuk je nastradao nakon što je progutao kozliće, vještica je završila u peći nakon što je zatočila djecu...
Bajke i tu nisu detaljne, odraslima iskustvo i znanje nadopunjuju osnovnu sliku, djeca tog iskustva i znanja nemaju i njihove slike nikad nisu krvave i okrutne. Mračne sile bajke imaju svoj tijek, okrutnosti imaju jasnu ulogu u priči. Djeca samo uživaju u pravednom završetku ne zamarajući se moralnim dilemama i strašnim scenama koje bi mogao nadodati pripovjedač. Djeca u bajci prepoznaju svoje strahove i konflikte, osjećaju i strah i tjeskobu dok im se čitaju bajke, ali i neopisivu radost zbog sretnog svršetka bajke. Ona slušaju srcem i dušom. Za njih je bajka stvarna! Ona plaču kad Ivica i Marica ostanu sami, ali se i radosno smiju kad kozlići plešu oko bunara. Za dijete se svijest o stvarnim događajima sastoji samo manjim dijelom u iskustvu, a u velikoj mjeri od mašte. Zato djeca vole bajke i njihovu magiju.
Danas dijete treba bajku kao razlog za kontakt s odraslom osobom. Djeci je danas potrebnije nego ikad imati što više prilika za druženje udvoje. Čitanje bajke u krilu odrasle osobe, nježno zavaljeno u svoje sigurno mjesto, dijete ispunjava osjećajem da je sav svijet dobra i zla, ovdje i sada pod moći njegovog velikog čitača i te čarobne knjige.
Kada treba biti oprezan s bajkama?
Dijete, dok mu se čita, zamišlja i stvara slike onoga o čemu sluša, potrebno je pratiti djetetove reakcije. Ne uživa li dijete u postupnom rastu emocionalne napetosti - ne pokazuje olakšanje nakon završetka bajke, izbjegava bajku ili pokazuje strah – znak je da je dijete osjetljivije na simbole bajke. Boji li se vuka, mraka, vještice nemojte pripovijedati takve priče pred spavanje, ostavite ih za neko drugo vrijeme. Ne treba niti razbijati iluziju bajki i tumačiti mu da je sve izmišljeno i postoji samo u priči, radije naglasite snagu dobra i sigurnu pobjedu nad zlim, ukažite na vašu zajedničku snagu djeteta i roditelja koji mogu preplašiti sve vještice svijeta.
Kod izbora bajke, radije izaberite one braće Grimm ili bajke vaše kulture i naroda, u ranoj dječjoj dobi izbjegavajte bajke H.C.Andersena jer je njihovo raspoloženje pretežno depresivno i često nemaju sretan kraj. One se mogu čitati u kasnijoj dobi djeteta, a mnogi ih preporučuju tek u dobi nakon puberteta.
Na kraju, odgovor na prvo pitanje – da, djeca trebaju bajke – prave bajke, a i odraslima malo vilinske prašine ne bi škodilo.

Izvor:  Roda.hr